STARI ŠOKACZavičajno ruvo

Kapo moja i nova i stara

#kapa #šokačkakapa #šešir #bećar #bećarina #najerio #šokac #šokadija #slavonija #bećarluk #kapaglavučuva #šeširđija
Kapo moja i nova i stara,
ti si dobra za mene bećara.
Šešir kao pokrivalo za glavu u upotrebi je još od prapovijesti kao zaštita za glavu. Do danas on označava status, spolnost, kulturni milje, nacionalno obilježje kao i modni dodatak. Prema pisanim i likovnim izvorima, s početka 19. stoljeća u Slavoniji se pojavljuje crni okrugli šešir malog oboda, ukrašen vrpcama – šokačka kapa.
Kapa je u prošlosti bila sastavni dio kompletnog narodnog ruha svakog muškarca. Muškarac nikad nije smio biti gologlav i nikuda nije išao bez kape. Kapa je imala specifičan okrugli oblik, bila je različito zakićena, odnosno ukrašena. Nošena je na posebne načine u posebnim prigodama.
Nekada je svaki Šokac obavezno imao tri kape: – svagdanju – za poslove oko kuće ili u polju – svečanu – za odlazak u goste ili na „kirvaj“ – misnu – najljepša za odlazak na misu. Kapa je za Šokca uvijek bila svetinja. Kad ju on naredi na glavu, nema skidanja. Kapa je bila u rukama kada se kerilo (veselilo) i to je bilo od radosti. Ako je Šokac skinuo kapu i bacio je na pod, to je značilo veliku muku i nepravdu. Kapa se skidala u počast križu, crkvi, ili pokojniku, ali i kada se pozdravljalo. Pored one uzrečice “Kapa glavu čuva” u Šokadiji je kapa simbol ljepote, ponosa, bećarluka, ali i prkosa.
Šeširdžijo, daj mi šešir mali,
da mi stoji bećarski na glavi.
Prije nego što je ovaj tradicijski predmet postao marginaliziran u smislu društvenog odijevanja, dotad je kapa bila upravo statusni simbol. Prve kape djeca bi dobivala još pri dolasku u školu, a uz njih su znali dočekati i konac svog života, naime običaj je bio da se muškarac uz nju sahrani. Nosile su se dok nije nastupilo hladnije vrijeme, a koje je podrazumijevalo nošenje toplijega pokrivala – šubare.
Kape su se redovito naručivale i kupovale na “vašarima”. Izgled kape pojedinog vlasnika puno je govorio o njegovu imovinskom statusu. Imućniji su nosili tzv. “plišanke”, a oni koji to nisu mogli financirati imali bi tzv. “čovane” kape i za svečane i radne prigode. Prevladavale su tri boje različitih nijansi: crna, zelena i smeđa. Crnu kapu opasavala je isključivo crna “pantikla”, zelenu većinom zelena, a smeđu kapu, zelena i smeđa. Širina je iznosila minimalno pet centimetara, a vezivala se na dva načina, pozadi u obliku dva ili tri ravna pravokutna sloja različitih dužina ili s lijeve strane u obliku mašne. Iznutra je bila svilena postava na kojoj je redovito bio otisnut klobučarski žig.
Kape su se nakon svakog nošenja ili u slučaju kiše vraćale u prvotni položaj, što znači da su se rukom izbijale prema vrhu, sve do ponovnog korištenja, a iz razloga da ne dođe do puknuća materijala u svinutoj poziciji. Pri nošenju vlasnik kape je sam uređivao njezin izgled – fazonu. U pravilu, prednji kraj se dizao prema gore, dok je zadnji bivao nešto niži, što potvrđuju i stare fotografije. Kape se nosilo ovisno o prigodi. Kitili su ih “špenodlama”, “smiljem”, “šumicom”, “zelenilom”, “lizama” te “surginim” ili “krejinim” perjem. Kapa kao statusni simbol i diranje u nju ili nasilno skidanje smatralo se izuzetnim prijestupom što se često kažnjavalo i fizičkim putem jer je u stvari bilo pitanje vlasnikova ponosa.

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button