Kola i napjevi

Žetva i žetvene pjesme

Danas i — nekada! To su dva života, dva potpuno razli­čita života! Dok je nekad dominirala bezbriga i pjesma i smi­jeh, danas je čelo seljakovo brigom izborano, pjesma se rijet­ko javlja i nema smijeha, onog prštavog i obijesnog, koji do­lazi samo sa životnim izobiljem. Prošlost se javlja samo na usnama staraca, i kako oni umiru, tako ginu i sjećanja na ono staro vrijeme, kad je doista bilo idile i romantike, grijeha i uživanja. Ti ljudi, što danas prolaze slavonskim sokacima, pognuti su i zamišljeni; ti ljudi idu ka sjene sa crtom gorčim oko usana; oni su blijedi i tihi, oni su umorni i izlomljeni od velikih briga oko sitnih stvari.

Još jedan grumen soli…
Još deci petroleja.
Još nekoliko štapića u žigičnoj škatuljici.
A nema ni jednoga dinara.

Otišle su zadruge, otišli su torovi krcati blagom, otišli su dukati i svila, a ostala je tuga u zjenama i mrki oblak u duši.

Kako ćemo
Šta ćemo?

Prođe jesen sa maglama u brizi, prođe zima duga i hlad­na, prođe proljeće kišovito. Dolazi ljeto! Ljeto, ljeto! To je doba, kad zrije pšenica, kad se žuta polja talasaju na suncu; to je vrijeme kad seljak sabire rezultat muke svoje, znoja svoga, brige goleme.

Nekada je ljetni život na selu bio također drukčiji, nego ovaj danas. Već u ranu zoru, zajedno sa suncem, kretale su na njivu velike povorke žetelaca. Svi su jednako obučeni. Svi u bjelini. Svaki nosi srp u ruci. To je moba. Dođe moba na njivu i svaki žetelac dobiva po jedan slog. Sada nastane natjecanje. Jagma. Koji hitrije žanje? Koji će doći prvi na kraj? Pjesma se ori bez prestanka. Jedan povede, drugi prihvate i zaleluja se arija meka, lagana i otegnuta:

Na kraj, na kraj mobo moja,
Ladole mile, oj, lado oj!

Ladna voda, mlad vojvoda.
Ladole mile, oj, lađo oj …

A u večer, kad zapadne sunce iza šume, srpovi se odlažu, moba polazi k zdencu, zaškripi đeram, miju se uznojena lica, da se sve opet začini pjesmom:

Diva Oliva žito dožela,
Žito dovela, tri, vinca splela,
Žitom je. splela, vincem zalila.

Prvi je splela žita pšenice,
Drugi je splela vina lozice, .
Treći je splela zdravlja, veselja.

Koji je splela žita pšenice,
Onaj nosite u naše polje,
Ne bi l nam polje rodila bolje;
Koji je splela vina lozice,
Onaj nosite u naše brdo,
Koji je splela zdravlja, veselja,
Otaj nosite u naše selo,
Da nam je selo zdravo, veselo.

Sunce zapada. Krošnje se zelene lako njišu. Lahorić piri i rashlađuje užarena lica. Po puteljcima koraci. Škripa točkova, zveket srpova — smijeh, pjesma bezbriga.

A danas? Zaboravi težak na bijedu svoga života, zagleda se u sitne travke i u tvrde grude svoje njive, pa zapjeva. Pje­sma tužno odjekne i brzo umukne. Sjeti se čovjek: kako treba platiti dugove, — poreze; kako treba nabaviti odjeću, kako treba….o, mnogo toga treba!

Takav je život danas. Drugi život. Novo vrijeme. Novi ljudi.

Ivo Balentović, Županja; 1941. Narodni kalendar ČIČE GRGE GRGINA; IZDANJE: ZAKLADA PRVE HRVATSKE DIONIČKE TISKARE U OSIJEKU; Iz HEMEROTEKE MSO, pripremo STARI ŠOKAC

Povezane objave

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Back to top button