Seljačka narodna nošnja i moda

O samoj ljepoti naše seljačke pučke nošnje ne bi skoro bilo potrebno mnogo govoriti, jer su čitaoci mogli u našemu listu o tome predmetu pro­čitati više iscrpnih članaka. Ali o onome, što je naše i što se po svojoj vrijednosti i značajnim karakteristi­kama izdvaja i svrstava u red naših rijetkih vlastitosti, o tome treba go­voriti sa pažnjom i poštovanjem. Već zbog toga dakle, kada se govori o narodnoj pučkoj nošnji, običajima, pjesmi i ostalim svojstvima, treba da je svatko svijestan koliko je važna činjenica: znati svoje cijeniti i sa svojim se ponositi.

Onaj najvažniji biljeg narodne duše, ona najjača slika hrvatskog pučkog mentaliteta, lirskog i erotičnog raspoloženja, sa­krivena je u mnogim produktima tog priprostog puka, počevši od najpri­mitivnije popijevke skromnoga pa­stira, pa do umjetničkih ručnih tvore­vina rezbarstva, vezenja i mnogih drugih.

Kad pogledamo pučku nošnju u današnje vrijeme vidimo, kako se na njoj mnogo toga izmijenilo i kako je mnogo dekorativnosti nestalo. Po­jednostavila se dakle, ili — osiroma­šila, kao što je i vrijeme samo osiromašilo i život mnogo pojednostavio. Pučka se nošnja do današnjih dana sačuvala zbog toga, što je kroz sto­ljeća imala sve uvjete, koji su bili potrebni za njeno trajanje. Bio je tu glavni uvjet ekonomski momenat. Današnje je vrijeme razdoblje strojeva, nervoze i jurnjave na svim lini­jama; nazivlju ga vremenom »praktičnosti«; to znači rušenje staroga, a izgradnja novoga i boljega. U stvari je to jedno razdoblje opće zbrke i kaotičnosti, u kojoj će se mnogo toga slomiti i pasti u prašinu, jer se radi, kako se po svim znacima može zaključiti, o jednoj važnoj historij­skoj prekretnici kojoj se trajanje sa­da ne može utvrditi, a iza koje će na mnogim krhotinama, započeti pomlađen nov život. U ovome časti nije važno isticati, kako će se i pucka seljačka nošnja još vise pojednosta­viti. O tome se radi, da se barem folkloristički izradi njena vjerna ilustracija, i zatim da se upozori na značenje pučke nošnje u sklopu osta­lih važnih komponenata narodnog duha. Pri iznošenju ovih konstatacija ne mislimo dakako, da će narodne nošnje posve nestati; seljak se ne će ipak nikada odijevati potpuno grad­ski, jer njegova profesija određuje mu u odjeći izvjesne zakone; ali će se vjerojatno i barem u jedno stano­vito vrijeme odijevati na primjer – radnički. One slikovitosti i skladno­ga šarenila, onih prirodnih toliko vješto komponiranih boja, ne će noš­nja u sebi sadržavati. (U Slavoniji seljaci nose vunene kapute, koje su utkane nacionalne boje crvena, bije­la i plava, a u nekim selima i hrvat­ski narodni grb). Ne će biti one sli­kovitosti i ljepote, po kojoj su neki krajevi upravo glasoviti (Slavonija), ne će biti one filmske dinamike u izrazitosti i prelijevanju seljačkih skutova, išaranih skladnim ornamentima i duhovitim stilizacijama. Agonija lijepog pučkog odijela općenita je po­java današnjega života, ali ipak se ona ne može uzeti kao gotov fakat, osobito kad se radi o nekim hrvat­skim pokrajinama, u kojima se ta agonija nije odrazila u naročito ja­koj mjeri. Ovo važi za hrvatsko Za­gorje i neke manje predjele Slavo­nije. No, unatoč svim kontrastima u kompleksu pučkoga života, unatoč svim tim oprečnostima specijalno u očuvanju starog načina odijevanja, naše se selo ipak modernizira, i to u i lošem smislu ove riječi. Opaža se jak utjecaj grada gradske standar­dizacije, prevladavaju stvorničke tkanine, a to je posljedica seoske tkalačke stagnacije, a ova je došla usli­jed neupućenosti nove seoske žene.