Seljačka narodna nošnja i moda
Kako da se narodna nošnja uščuva u budućnost?
O samoj ljepoti naše seljačke pučke nošnje ne bi skoro bilo potrebno mnogo govoriti, jer su čitaoci mogli u našemu listu o tome predmetu pročitati više iscrpnih članaka. Ali o onome, što je naše i što se po svojoj vrijednosti i značajnim karakteristikama izdvaja i svrstava u red naših rijetkih vlastitosti, o tome treba govoriti sa pažnjom i poštovanjem. Već zbog toga dakle, kada se govori o narodnoj pučkoj nošnji, običajima, pjesmi i ostalim svojstvima, treba da je svatko svijestan koliko je važna činjenica: znati svoje cijeniti i sa svojim se ponositi.
Onaj najvažniji biljeg narodne duše, ona najjača slika hrvatskog pučkog mentaliteta, lirskog i erotičnog raspoloženja, sakrivena je u mnogim produktima tog priprostog puka, počevši od najprimitivnije popijevke skromnoga pastira, pa do umjetničkih ručnih tvorevina rezbarstva, vezenja i mnogih drugih.
Kad pogledamo pučku nošnju u današnje vrijeme vidimo, kako se na njoj mnogo toga izmijenilo i kako je mnogo dekorativnosti nestalo. Pojednostavila se dakle, ili — osiromašila, kao što je i vrijeme samo osiromašilo i život mnogo pojednostavio. Pučka se nošnja do današnjih dana sačuvala zbog toga, što je kroz stoljeća imala sve uvjete, koji su bili potrebni za njeno trajanje. Bio je tu glavni uvjet ekonomski momenat. Današnje je vrijeme razdoblje strojeva, nervoze i jurnjave na svim linijama; nazivlju ga vremenom »praktičnosti«; to znači rušenje staroga, a izgradnja novoga i boljega. U stvari je to jedno razdoblje opće zbrke i kaotičnosti, u kojoj će se mnogo toga slomiti i pasti u prašinu, jer se radi, kako se po svim znacima može zaključiti, o jednoj važnoj historijskoj prekretnici kojoj se trajanje sada ne može utvrditi, a iza koje će na mnogim krhotinama, započeti pomlađen nov život. U ovome časti nije važno isticati, kako će se i pucka seljačka nošnja još vise pojednostaviti. O tome se radi, da se barem folkloristički izradi njena vjerna ilustracija, i zatim da se upozori na značenje pučke nošnje u sklopu ostalih važnih komponenata narodnog duha. Pri iznošenju ovih konstatacija ne mislimo dakako, da će narodne nošnje posve nestati; seljak se ne će ipak nikada odijevati potpuno gradski, jer njegova profesija određuje mu u odjeći izvjesne zakone; ali će se vjerojatno i barem u jedno stanovito vrijeme odijevati na primjer – radnički. One slikovitosti i skladnoga šarenila, onih prirodnih toliko vješto komponiranih boja, ne će nošnja u sebi sadržavati. (U Slavoniji seljaci nose vunene kapute, koje su utkane nacionalne boje crvena, bijela i plava, a u nekim selima i hrvatski narodni grb). Ne će biti one slikovitosti i ljepote, po kojoj su neki krajevi upravo glasoviti (Slavonija), ne će biti one filmske dinamike u izrazitosti i prelijevanju seljačkih skutova, išaranih skladnim ornamentima i duhovitim stilizacijama. Agonija lijepog pučkog odijela općenita je pojava današnjega života, ali ipak se ona ne može uzeti kao gotov fakat, osobito kad se radi o nekim hrvatskim pokrajinama, u kojima se ta agonija nije odrazila u naročito jakoj mjeri. Ovo važi za hrvatsko Zagorje i neke manje predjele Slavonije. No, unatoč svim kontrastima u kompleksu pučkoga života, unatoč svim tim oprečnostima specijalno u očuvanju starog načina odijevanja, naše se selo ipak modernizira, i to u i lošem smislu ove riječi. Opaža se jak utjecaj grada gradske standardizacije, prevladavaju stvorničke tkanine, a to je posljedica seoske tkalačke stagnacije, a ova je došla uslijed neupućenosti nove seoske žene.
Tako se već i u selu ustaljuje mišljenje, da je ono, što je tvornica načinila, bolje i gospodski je od onoga, što bi se kod kuće načinilo. Ovakovo mišljenje (bolje pomanjkanje zdravoga ukusa) došlo je samo po sebi, a ponegdje i po raznim seoskim mediokritetima i fićfirićima. Ono je posljedica pomanjkanja pravih i iskrenih inteligenata, koji bi mogli i trebali narod uputiti na pravi put.
Istaknuto je, da još imade sela, na koje se ovaj sud ne može primijeniti. To su ona sela, gdje su pojedinci intelektualci —a to su većinom svećenici učvrstili u seljačkom svijetu vijest o vrijednosti toga pradjedovskog načina odijevanja i o ljepoti te nošnje, koja mora biti dika i ponos svakoga sela i seljaka Hrvata.
Kada se narodna nošnja bude vratila na svoju preporodnu fazu, nikada se ,ona ne će vratiti u svoje stare oblike. Svrha bi dakle pisane riječi bila, da je sačuva onakvom, kakva je bila do jučer i da se u ovoj prolaznoj »pokvarenoj« fazi taj oblik trajno naglašava, kako bi narod kasnije, kada će minuti različite krize i perturbacije i maglovitost mogao u formiranju novih oblika svoga odijela osvrnuti na one stare i prema njima kao osnovici stvoriti nove oblike. Jer nema sumnje, mentalitet našega puka, koji je od prastarih vremena prodahnut težnjom za dekorom i harmoničnošću u odijevanju, ne će ni kasnije biti bez ovih osebina. Novo će vrijeme donijeti nove težnje ovih osebina. Novo će vrijeme donijeti nov težnje i nov promijenjen ukus, pa će prema tome i nošnja seljačkoga puka biti onakva, kakve će opće političke i kulturno-socijalne prilike vladati. A o tome kako će onda biti možemo danas samo nagađati.
Ivo Balentović, Nedjelja, 13. Listopada 1935., HRVATSKI LIST iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC